POČECI RUKOMETA U BUZETU E-mail


Pojava „malog rukometa“ pedesetih godina prošlog stoljeća, poput ostalih istarskih gradova, ubrzo je „zarazila“ sportske entuzijaste na Buzeštini i postao jedan od rijetkih sportova koji Buzećani u kontinuitetu njeguju već pola stoljeća. Buzetski rukomet ne može se pohvaliti vrhunskim rezultatima, poput nekin obližnjih sredina, no upornost i entuzijazam svakako ga svrstavaju u značajan čimbenik rukometnih aktivnosti na istarskom poluotoku.
Popularne igre loptom na Buzeštini se, nakon Drugoga svjetskog rata, počinju organizirano razvijati pedesetih godina prošloga stoljeća, uglavnom u isto vrijeme kada i u drugim krajevima Istre. Prva se rukometna natjecanja u Istri organiziraju 1954. godine kada se rukomet iz Buja, gdje se počeo igrati godinu dana ranije, polako seli i u ostale istarske gradove, Labin, Pulu, Poreč, Rovinj, Pazin i Buzet. Prošlo je otada pola stoljeća, kada se više od dvije trećine  stanovnika Buzeštine bavilo poljoprivredom i malo je bilo onih koji su imali sklonosti prema sportskim aktivnostima. Srećom, entuzijazma u to vrijeme nije nedostajalo, a postupno se poboljšavala i kadrovska slika, osobito u školama u koje su dolazili školovani nastavnici iz raznih krajeva zemlje. Tako je i razvoj sportskoga života na Buzeštini bio uglavnom vezan uz školske aktivnosti i ovisio je prvenstveno o sposobnostima i entuzijazmu nastavnika. Potaknuti primjerima iz susjednih sredina krajem 1954. godine u Buzetu se osniva Društvo za tjelesni odgoj „Partizan“. Kako bi uredno mogli primati donacije lokalne zajednice u zimi na prijelazu u 1955. godinu održana je osnivačka skupština Društva, a jedna od osnovnih zadaća "Partizana" bila je rad na organiziranju i širenju sporta u Buzetu, budući da je dotad buzetska mladež aktivnije igrala tek nogomet. Rezultati nisu bili spektakularni, ali je ubrzo postignut napredak u širenju i boljoj organizaciji sportskih aktivnosti, osobito tada popularnih igara poput odbojke i stolnog tenisa.
U ljeto 1955. godine u Buzet je za nastavnika glazbenog odgoja u osnovnoj školi došao Branko Jirasek. Prije početka školske godine upoznao je tadašnje prilike u sportu i inicirao nekoliko sastanaka radi dogovora o pokretanju organiziranog sportskog života. Jirasek je došao iz Suhopolja gdje je trenirao rukometnu ekipu pa je u tom sportu imao dosta iskustva. Odmah po dolasku stupio je u kontakt s ondašnjim buzetskim zaljubljenicima u sport i počeo okupljati momčad, kojoj su se najprije priključili dječaci koji su završili osnovnu školu, te neki stariji mladići, koji su se sportom bavili u vrijeme školovanja u drugim gradovima ili na odsluženju vojnog roka. Nakon početnog okupljanja igrača u Buzetu, igrački se kadar počeo tražiti i u Svetom Martinu, Roču, Štrpedu, Lanišću i ostalim mjestima. Prvi su treninzi održavani na igralištu na Goričici. Igrači su sami uredili igralište, a vratnice za golove napravio je jedan buzetski stolar. U početku je bilo malo lopti, dresova i ostale opreme, a kada se lopta probušila, krpao ju je Ivan Klarić, koji je izučavao postolarski zanat.
    Svoju prvu utakmicu buzetski su rukometaši odigrali u Bujama 7. kolovoza 1955. godine na igralištu tamošnje srednje škole. Igrači iz toga vremena se sjećaju da su uz njih na utakmicu putovali brojni navijači, pa je autobus bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Buzećani su izgubili rezultatom 29:8, a zgoditke za goste postigli su kapetan ekipe Marijan Šverko (7 zgoditaka) i Jordan Šverko. Na toj prvoj rukometnoj utakmici u Bujama za Buzet su nastupili: Marijan Šverko, Franko Šverko, Jordan Šverko, Rikard Perčić, Serđo Vodopija, Josip Rupena, vratar Đildo Buršić, Klaudio Basaneže, Branko Jirasek i Marijan Fabris iz Ročkog Polja. Tom se prigodom Jirasek upoznao s Jurom Radovčićem, pokretačem rukometa na Bujštini i kasnijim dugogodišnjim suradnikom, a njihova je suradnja značajno doprinijela razvoju rukometa u sjevernoj Istri. Prigodom tog prvog gostovanja buzetskih rukometaša u Bujama, uz muškarce svoju su prvu rukometnu utakmicu odigrale i mlade Buzećanke. Branko Jirasek je na utakmicu u Buje poveo učenice Osnovne škole, koje je početkom školske godine bio okupio u rukometnu ekipu.
Tjedan dana kasnije, u nedjelju 14. kolovoza 1955. godine, Buzet uzvraća gostoprimstvo Bujama na svom terenu na Goričici u prvom rukometnom susretu u Buzetu, a kvalitetniji gosti i tom su prigodom uspješniji te pobjeđuju rezultatom 21:4 (na poluvremenu je bilo 10:2 za Buje). Najbolji strijelac u gostujućim redovima bio je Krevatin, dok je za domaćina tri zgoditka postigao kapetan Marijan Šverko, a jednoga Branko Jirasek koji je osim vođenja ekipe znao ponekad i ući u igru te pomoći svojim mladim rukometašima. Popularnost rukometa u Buzetu ubrzano je rasla te su se ubrzo ekipi pridružili Savo Černeha te Josip Šipuš, Đani Šverko, Karlo Šverko, Pero Marđetko, Eliđo Krota iz Pengari, Stjepan Čanžar, pekar Ivan Poropat iz Dana, buzetski mesar Mario Poropat i Josip Poropat iz Trstenika.
Na početku prve službene rukometne sezone 1955/56 Buzećani u prvenstvu Istarske zone nisu postizali zapaženije rezultate, s obzirom da su bili novi u tom sportu. U konkurenciji osam ekipa završavaju na pretposljednjem mjestu s dvije postignute pobjede. Iako je bila formirana liga i susreti su se održavali redovito,  na utakmicama nije bilo službenih sudaca nego su pravdu u igri dijelili predstavnici gostujućih momčadi ili provjereni sportski djelatnici, pa su nerijetko sudačke odluke bile kontradiktorne i naklonjene vlastitoj ekipi.
Iako 1955. godine ženska ekipa nije sudjelovala u službenim takmičenjima, buzetske su rukometašice redovito gotovo svakoga vikenda odigravale utakmice. Najčešće su putovale s muškom ekipom, jer bi njihov trener Branko Jirasek kao predigru muškom susretu ugovorio utakmicu s ekipom djevojaka iz mjesta u kojem su gostovali. Tadašnje se igračice posebno sjećaju gostovanja u Piranu i Kopru te Poreču i Pazinu. U Poreču i Piranu igralo se na obali uz samo more, jer su tamo bile jedine betonirane površine u gradu pogodne za održavanje rukometnih susreta. U ugodnom sjećanju ostala su im gostovanja u Žminju, gdje bi nakon utakmice tamošnje igračice odvodile svoje gošće na ručak svojim kućama, a poslije ručka trebalo je pješačiti više od kilometra do željezničke postaje za povratak u Buzet. Tenisice nije u to vrijeme imala gotovo nijedna igračica. Nastupale su u papučicama kućne izrade ili tenisicama koje su im posuđivali rukometaši nakon svojih utakmica, ukoliko im je odgovarao broj.
Igranje rukometa bila je velika radost, pa su igračice na treninge nedjeljom prijepodne dolazile iz okolnih mjesta pješice. Trenirale su na igralištu na prostoru današnjeg Drvoplasta na Goričici. Prije treninga djevojke su trebale najprije obaviti kod kuće poljoprivredne i druge radove, a nerijetko je njihov trener Branko Jirasek biciklom znao doći u Štrped i ostala sela te zamoliti roditelje da ih puste na rukometnu utakmicu. Njegove se učenice prisjećaju kako je Jirasek istom upornošću odrađivao i sve ostale poslove kojih se prihvatio, pa je tako osim rukometne momčadi pri osnovnoj školi formirao tamburašku sekciju, limenu glazbu i pjevački zbor. U službena se natjecanja buzetske rukometašice uključuju ujesen 1956. godine kada u konkurenciji pet ekipa zauzimaju posljednje mjesto bez ijedne zabilježene pobjede. U proljetnom djelu situacija je gotovo identična, da bi već u sezoni 1957. u konkurenciji s rukometašicama Buja, Pirana, Kopra i Poreča zauzele četvrto mjesto. Odlaskom Jiraseka iz Buzeta 1961. godine na neko vrijeme su zamrle i ženske rukometne aktivnosti.
Ispred tadašnje pučke škole (današnja Srednja škola Buzet) pored Narodnog doma 1956. godine, učenici i nastavnici uređuju igralište za male sportove za potrebe nastave fiskulture te sportske susrete. Zemljište im je u tu svrhu dodjelio Narodni odbor općine Buzet, koji je pripomogao i pri radovima koje učenici nisu mogli obaviti sami. Površina igrališta bila je poprilično neravna i bilo je nemoguće u potpunosti kontrolirati loptu pri igri. Kako u zimskim mjesecima kontinuirani treninzi ne bi prestajali, rad je nastavljen u dvorani zgrade fondacia (starogradske žitnice) u starom gradu pored Malih vrata. Da bi se mogli održavati treninzi, na prvom je katu osposobljena skučena sportska dvorana, žicom su zaštićeni prozori i nabavljena je najnužnija oprema. Rukometaši su se sastajali gotovo svakodnevno, a treniralo se s minijaturnim golovima bez vratara.
Iz prvih godina buzetskoga rukometa posebno se pamti težak poraz na domaćem terenu protiv Buja 15. travnja 1956. godine kada su buzetski rukometaši izgubili rezultatom 64:4. S obzirom da je toga dana padala kiša zemljana podloga bila je u očajnom stanju, a još uz to u prijepodnevnim satima susret su odigrali učenici Buzeta i Novigrada. Tadašnji bujski rukometaš Juraj Radovčić sjeća se kako je nabavio tri para kopački, pa su gosti bili stabilnija i pokretljivija momčad, a presing nad igračima Buzeta odrazio se na rezultat te su domaćini doživjeli najveći poraz u svojoj povijesti, a taj je rezultat sigurno jedan od najuvjerljivijih ikad i na širem području.